Hrvatska franjevacka kustodija

Zajednica hrvatskih franjevaca u Americi i Kanadi djeluje već preko 80 godina. Ti su franjevci dio univerzalnog Prvog Franjevačkog reda (O.F.M.): u svijetu ih ima oko 21.000, svećenika i braće, koji su djelatni u bezbrojnim aktivnostima, na svim kontinentima.

Provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije - s kojom je naša Kustodija zakonito i stvarno povezana - nastala je službeno 1852. godine, a provincijom je proglašena 1892. Danas broji nešto preko 200 članova u samoj provinciji. Franjevci iz različitih hrvatskih franjevačkih provincija došli su u Ameriku u ranim desetljećima 20. stoljeća da bi služili potrebama brojnih hrvatskih doseljenika. U početku su hrvatski franjevci bili dio Komesarijata Sv. Križa, koji je uključivao i slovenske i slovačke franjevce. Hrvatski komesarijat Svete Obitelji kanonski je ustanovljen 1926., a sjedište mu je bilo u Chicagu. God. 1931. stavljen je pod jurisdikciju Hercegovačke franjevačke provincije. Službeni je naslov bio promijenjen u Hrvatska franjevačka kustodija Svete Obitelji, god. 1967., u skladu s novim Generalnim konstitucijama.

Središnji samostan franjevačke kustodije sv. Obitelji nalazi se u Chicagu. Trenutno franjevci djeluju u nekoliko župa u Americi i Kanadi. Braća su angažirana i u drugim vidovima apostolata. Najznačajniji je svakako apostolat pisanja i izdavanja knjiga i časopisa za one koji na američkom kontinentu govore hrvatskim jezikom. Drugi apostolati su: kapelanska služba u bolnicama, poučavanje, te misionarsko djelovanje.

Iako su mali dio velikog Franjevačkog reda, ovdašnji hrvatski franjevci imaju svoju zadaću i svrhu djelovanja. Oni se brinu za duhovne potrebe hrvatskih useljenika i za sve one kojima ih Bog poziva da služe.

STOLJEĆE VJERNOSTI

CRKVI I HRVATSKOM NARODU

Tekst napisali: fra Robert Jolić i fra Jozo Grbeš

UVOD

Veliki kršćanski jubilej u povodu 2000. obljetnice Kristova rođenja izvanredna je prigoda za pogled unatrag, ali i za pogled unaprijed. Unatrag, da bismo vidjeli što je dobra napravljeno kroz proteklo razdoblje povijesti Crkve, da bismo na dobrim djelima mogli ustrajati, ali i da bismo mogli ispravljati ono što je do sada bilo pogrešno. Unaprijed pak valja gledati otvorenih očiju, da bi naša budućnost i budućnost čitavog čovječanstva bila još plodonosnija i sretnija.

Papa Ivan Pavao II. tijekom proslave ovog Jubileja stavlja pod povećalo cjelokupni dosadašanji povijesni hod Katoličke crkve, nalazeći istodobno u svijetloj prošlosti Crkve mnoštvo razloga za ponos i nadahnuće za sigurnu budućnost, ali i kajući se javno za sve pogreške Crkve i njezinih članova, kako se takvi ili slični otkloni od Kristova evanđelja više nikada ne bi ponovili.

Ova je jubilarna 2000. godina također dobra prigoda i za razmišljanje o našoj redovničkoj zajednici, Kustodiji Sv. Obitelji, o sinovima sv. Franje Asiškoga iz hrvatskog naroda koji već evo stotinu godina djeluju među hrvatskim iseljenicima u Americi i Kanadi. Prvi hrvatski franjevac (fra Gaudencije Gorše) dospio je na američko tlo davne 1900. godine - što znači da su hrvatski franjevci ovdje nazočni već punih 100 godina. Samostalna zajednica hrvatskih franjevaca u Americi utemeljena je pak 1926. godine, pod imenom Komisarijat Sv. Obitelji (naziv “komisarijat” promijenjen je 1969. u “kustodija”). Do sada je na ovom kontinentu djelovalo preko stotinu hrvatskih franjevaca - članova ove zajednice, nastojeći kroz to razdoblje okupljati hrvatske katolike oko župnih središta, dajući im duhovnu hranu na njihovom materinskom hrvatskom jeziku.

Ipak, valja odmah napomenuti kako hrvatski franjevci ovdje nisu bili samo vjerski vođe svoga naroda, nego su se u najvećoj mogućoj mjeri trudili i oko očuvanja nacionalne svijesti, uvijek hrabro naviještajući pravo tada porobljenoga hrvatskog naroda u Domovini na slobodu i vlastitu državu. Sretni smo da se njihov san konačno i ostvario i da danas imamo samostalnu Hrvatsku državu. U očuvanju kako vjerničke tako nacionalne svijesti franjevci su se koristili ne samo oltarom nego i drugim metodama, ponajprije izdajući brojne publikacije, kao što su bili Hrvatski tjednik Danica, mjesečnik Hrvatski katolički glasnik, godišnjak Hrvatski kalendar, ili brojne knjige izdane u franjevačkoj tiskari te izdavačkim zavodima “Croatia” ili “ZIRAL”. Posvema je sigurno da su hrvatski franjevci Kustodije Sv. Obitelji, kao članovi jedine organizirane kleričke ustanove za Hrvate na sjevernoameričkom kontinentu - skupa s drugim hrvatskim svećenicima - bili glavni, a često puta i jedini nositelji hrvatske nacionalne ideje među ovdašnjim Hrvatima, te da njima pripadaju najveće zasluge za očuvanje hrvatske etničke zajednice i njezine povezanosti s Domovinom.

Cilj je ove knjige upravo prikazati postignuća te zajednice te opisati franjevačko djelovanje među Hrvatima u Americi i Kanadi. Većina članova Kustodije bili su ujedno i članovi Hercegovačke franjevačke provincije (sa sjedištem u Mostaru). Toj je mučeničkoj provinciji, naime, još 1931. godine povjerena briga za Hrvate u Sjevernoj Americi. Hercegovačka je provincija tako do danas u Ameriku poslala ili odgojila preko 90 franjevaca koji su ovdje djelovali ili još djeluju kroz kraće ili duže vrijeme! Ostali su franjevci u Komisarijat došli iz nekih drugih hrvatskih franjevačkih provincija, osobito u prvim desetljećima 20. stoljeća.

Knjiga je podijeljena na tri velike cjeline. U prvom dijelu obrađena je opća povijest Hrvatske franjevačke kustodije u Americi te njezin povijesni razvoj od početka do kraja 20. stoljeća. U drugom dijelu govori se o pojedinačnim oblicima franjevačkog djelovanja među hrvatskim iseljenicima u Americi i Kanadi, pri čemu je naglasak stavljen na hrvatske župe koje su vodili ili vode franjevci te na njihovu izdavačku djelatnost. Konačno, u trećem dijelu smo progovorili o svakom pojedinom franjevcu koji je djelovao u ovoj Kustodiji i među hrvatskim iseljeništvom u Americi. Tu su naravno obrađeni i oni franjevci koji su se već preselili Gospodinu: zavrijedili su barem jedan kratki spomen za godine koje su posvetili Gospodinu i svome narodu.

Želja nam je da i ova knjiga izdana u godini Velikog jubileja bude spomen na našu prošlost i na one koji su je stvarali, ali i otvorena vrata prema budućnosti. Ona neka bude i izraz našeg ponosa za sve što je ova franjevačka zajednica učinila za vjeru i naciju, ali i odluka da u budućnosti činimo uvijek više i uvijek bolje.

Francis Penavic: Journey of Faith

I. DIO

KUSTODIJA: OPĆI POVIJESNI PREGLED

a) Kratka opća povijest Hrvata u Americi

Još prigodom svog dolaska na Jug, početkom 7. stoljeća, Hrvati su zauzeli obale najljepšega mora na svijetu, Jadranskog, gdje su se tijekom vremena izmiješali s domaćim romansko-ilirskim pučanstvom. Stoga je hrvatska navezanost na more bila istaknuta, a ponekad i sudbonosna: bili su poznati kao vrsni mornari, a neko su vrijeme - osobito u vrijeme prvoga hrvatskog kralja Tomislava (10. st.) - svojom ratnom mornaricom gotovo suvereno vladali Sredozemljem. U kasnijim stoljećima samostalna je Dubrovačka republika nastavila s tom pomorskom tradicijom i trgovala s čitavim tada poznatim svijetom. Većina povjesničara drži kako su neki od hrvatskih moreplovaca sudjelovali i u drevnoj Columbovoj ekspediciji u otkriću Novoga svijeta (1492.) - američkog kontinenta (za koji se tada pogrješno smatralo da je zapadna obala Indije). Drugi pak (L. Adamic) drže kako su dubrovački moreplovci na američku obalu dospjeli i prije Columba! Svakako, povijesna je činjenica da svojim brodovima Dubrovčani trgovali s Amerikom u prvim desetljećima i stoljećima po otkriću toga kontinenta. Izuzetno je zanimljiv spomen hrvatskog imena iz 16. stoljeća. Naime, jedno se indijansko pleme nazivalo Croatan Indijancima: djeca su imala čudnu “vrlo lijepu svijetlosmeđu kosu”, Indijanci su upotrebljavali u svom jeziku neke riječi koje su zvučale hrvatski. Živjeli su u Sjevernoj Karolini, na otoku Roanoke i u njegovoj blizini. Kad se guverner White 1590. vratio u tu naseobinu obići engleske doseljenike, više nije bilo nikoga. Ostao je samo natpis na jednom hrastu, urezan u koru: CROATOAN. Čini se, nažalost, da će taj davni hrvatski spomen na indijanskoj zemlji ostati vječnom tajnom, na granici između povijesne istine i legende, jer ga nikada nitko više neće moći potvrditi. Sličnost imena (Croatan ili Croatoan) s latinskim oblikom hrvatskog imena toliko je ipak očita da s velikom vjerojatnošću možemo govoriti o postojanju “hrvatskih Indijanaca” još u davnom 16. stoljeću.^[1]

Pa ipak u prvim stoljećima po otkriću Amerike hrvatske su kolonije bile vrlo rijetke i samo je mali broj Hrvata započeo novi život u Americi. Najbrojniji od njih bili su moreplovci koji su se odlučili skrasiti u toj novoj prebogatoj zemlji. Najviše je Hrvata bilo tada na zapadnoj obali, u Kaliforniji. Tek će u 19. stoljeću - kada na hrvatskom prostoru dolaze teška vremena za Hrvate, politički i još više ekonomski, te kad se sve više počinju širiti fantastične vijesti o prebogatoj dalekoj zemlji Americi - broj hrvatskih doseljenika početi rasti. I tada ih najviše dolazi s dalmatinske obale i otoka, ali i iz Like, Slavonije i drugih hrvatskih prostora. Još uvijek je broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine neznatan: njima je iz zemalja pod turskom vlašću bilo gotovo nemoguće izići, a vjerojatno do tamo nisu ni dopirale vijesti o vanjskom svijetu. Tek nakon austro-ugarske okupacije 1878. godine i njihov će broj porasti. Ipak, najveći je broj Hrvata - uostalom, kao i drugih naroda - u Ameriku počeo dolaziti u posljednjim desetljećima 19. st. i u prvim desetljećima 20. st. Amerika je tada postajala najjačom industrijskom zemljom na svijetu, pružala je mogućnost relativno brze zarade, a - što je vrlo bitno - davala je svim novim doseljenicima slobodu izražavanja svojih kako nacionalnih tako i vjerskih osjećaja. Prema nekim procjenama (Emily Balch), do 1910. godine u Ameriku se uselilo oko 400.000 Hrvata! Ipak, veoma je teško dati točnu procjenu, jer su Hrvati u useljeničke rubrike bili upisivani u čudnoj kombinaciji kao “Hrvati i Slovenci”, dok su drugi opet upisivani u rubrici “Dalmatinci, Bosanci i Hercegovci”. Dakle, u drugom se slučaju radi o regionalnoj, a ne o nacionalnoj pripadnosti. Ipak, ogromna je većina i u prvoj i u drugoj rubrici bila hrvatskog podrijetla. Valja svakako napomenuti da su se mnogi od njih vraćali u staru domovinu: prema nekim procjenama, do 1914. svaki treći Hrvat se vraćao iz Amerike doma.

Upravo u to vrijeme na hrvatskom nacionalnom prostoru vladaju veoma teške ekonomske prilike. Škrta zemlja davala je malo: za sve žitelje bilo je dovoljno jedino sunca. Politička je situacija postala osobito teška nakon uvođenja apsolutizma tijekom 1850-tih godina. Također su Hrvati izgubili svoja brojna povijesna prava nakon stvaranja dvojne Monarhije 1867. Bili su rastrgani na tri strane: pristalice Austrije, pristalice Mađarske, pristalice samostalnog vođenja hrvatske politike (Starčević, Kvaternik). O hrvatskim seljacima nije se brinuo nitko. Veliki je egzodus prouzrokovala i odluka vlasti o smanjenju broja plovidbi 1870-tih godina: na taj su način brojni moreplovci ostali bez posla. Oko 200.000 ljudi ostalo je bez prihoda nakon razornog pohoda filoksere na njihove vinograde. Dokidanje Vojne krajine oduzelo je vojnički posao mnogima kojima je to bio jedini izvor prihoda. Također su izgradnjom željeznice od Karlovca do Rijeke posao izgubili brojni “kirijaši” kojima je prijevoz robe na konjskim zapregama do luke bio glavni izvor prihoda. Veliki broj svih tih nesretnih ljudi, potaknut k tome senzacionalističkim pričama o američkom bogatstvu, odlučio je napustiti rodni kraj i poći na “put bez sna”. Mnogi su prekasno shvatili kako su često puta priče o Americi bile prenapuhane. A u isto to vrijeme njihovu su zemlju dobivali njemački i mađarski doseljenici! Ništa nema gore od tuđinske vlasti!

U novim uvjetima hrvatski su se useljenici u Americi nastojali kako tako organizirati da bi mogli pomoći jedni drugima u slučaju potrebe: ozljede na poslu, smrti, nepoznavanja jezika i svojih prava. Osnivana su potporna društva, ponajčešće pogrebna, koja su se brinula za dostojan sprovod svojih članova i pomoć njihovim obiteljima. Zanimljivo je da su još zarana neke hrvatske kolonije imale i vlastita “hrvatska” groblja: barem da bi pokojni ležali u “svojoj” zemlji, da bi na taj način imali privid svojih drevnih grobalja i hrvatske grude. Glavna su okupljališta tih starih hrvatskih useljenika bili salooni, koje su držali sami Hrvati, a vrlo su često Hrvati i stanovali skupa u zajedničkim kućama i spavaonicama. Veliki je problem bila ženidba, jer u to vrijeme veoma je mali broj Hrvatica bio došao u Ameriku. Stoga su se neki otiskivali na daleki višemjesečni put brodom u stari kraj da tamo nađu zaručnice i dovedu ih u Ameriku. Veliki se broj oženio ženama drugih nacionalnosti: u Kaliforniji, često Meksikankama, u drugim državama Irkinjama ili Poljakinjama, ali svakako u najvećem broju slučajeva gledalo se da su zaručnice, kad već nisu Hrvatice, ono barem katolkinje.

Život velike većine Hrvata bio je veoma težak. Uglavnom su bili nepismeni, bez poznavanja engleskog jezika, pa su radili najteže poslove: u rudnicima, željezarama i na izgradnji novih prometnica i tunela. Drugi su bili lučki radnici. Na zapadnoj i južnoj, osobito u Kaliforniji te oko ušća Mississippija, bavili su se uzgojem školjki, osobito kamenica, ribolovom, dok su se neki posvetili uzgoju voća i vinogradarstvu. Nisu bili rijetki ni oni koji su tijekom “zlatnih groznica” sreću okušali u rudnicima zlata ili drugih vrijednih kovina. Neki su uspjeli i postali veoma bogati. Mnogi drugi su živjeli vrlo teško i umirali mladi: rijetki su živjeli duže od 40 godina. Svi oni imali su jedno zajedničko obilježje: bili su radini i probitačni. Malo ih je koji nisu uspjeli. Ipak, plodove njihove muke i truda uživat će tek njihova djeca ili unučad.^[2]

Kao vjernicima veoma privrženima Crkvi, hrvatskim pionirima u Americi zacijelo ništa toliko nije nedostojalo kao manjak hrvatskih katoličkih svećenika i crkava u kojima bi obrede mogli razumjeti te gdje bi ih svećenici okupljali i usmjeravali - kako je to bilo u Domovini. Ipak sve do pred sami kraj 19. stoljeća među njima nije bilo hrvatskih svećenika: mnogi su stoga išli u druge katoličke crkve, dok su se drugi posve udaljili od Crkve, budući da u drugim crkvama nisu mogli naći ono što su traćili. Prvi hrvatski svećenik koji je u Americi djelovao među Hrvatima bio je vlč. Dobroslav Božić, rodom iz sela Potočani kod Odžaka u Bosni. Došao je u Ameriku 1894. godine, ponukan od biskupa Strossmayera, te uskoro osnovao i prvu hrvatsku župu u Americi, u velikoj hrvatskoj koloniji u Pittsburghu. Pa ipak, on nije bio prvi hrvatski svećenik koji bi djelovao u Americi. Prije njega ih je bilo dosta, ali oni su djelovali među Indijancima ili drugim narodima, uglavnom među Nijemcima.

b) Hrvatski svećenici u Americi

Priče o ranim katoličkim svećenicima - misionarima u Americi nerijetko izgledaju kao prave bajke. Oni su išli naprijed, osobito na zapadnoj obali, otkrivajući nove predjele, nova indijanska plemena, nastojeći ih pridobiti za Krista i u tu svrhu utemeljujući nove misijske postaje. Među tim prvim katoličkim svećenicima bilo je i Hrvata. Tako je još u 16. stoljeću u Meksiku djelovao dominikanac Vicko Paletin, rodom s otoka Korčule. Zagovarao je humani način pokrštavanja Indijanaca te na latinskom jeziku napisao nekoliko zanimljivih rasprava o novom kontinentu. Nakon višegodišnjeg djelovanja među Indijancima, god. 1570. vratio se u rodnu Korčulu, gdje je sagradio dominikanski samostan, u kojemu je i umro. Drugi poznati misionar bio je isusovac Ivan Ratkay, rođen 1647. u Hrvatskom zagorju, u hrvatskoj plemenitaškoj obitelji. U Meksiko je dospio 1680. godine i tu djelovao među indijanskim plemenima obraćajući ih na kršćanstvo. Velika mu je želja bila poći dalje na sjever, u Kaliforniju, ali ga je u tome spriječila rana smrt: Umro je u prosincu 1683., u 36. godini života, vjerojatno otrovan od urođenika. Mnogi ga drže mučenikom i svecem.

Ratkayevu želju da pođe dalje na sjever ostvario je jedan drugi isusovac, također Hrvat, o. Fardinand Konšćak (Konsag), vjerojatno najpoznatiji hrvatski misionar među Indijancima. Rođen je 1703. u Varaždinu. Godine 1730. otplovio je za Meksiko. On je prvi nedvojbeno dokazao da Kalifornija nije otok - kako se do tada držalo - nego poluotok. Njegovom su se kartom Kalifornije služili sve do sredine 19. stoljeća. Putovao je na konju stotinama milja kroz bijelcima dotada nepoznatu zemlju, obraćajući Indijance i utemeljujući nove misijske postaje. Polazišna mu je točka bila isusovačka misija San Ignacio, tada najsjevernija od petnaestak isusovačkih postaja na tom području. Odatle je najprije osnovao misiju Santa Gertrudis (1751.), a potom je namjeravao osnovati i misiju San Francisco de Borja, na mjestu koje je otkrio 1758. U tome ga je spriječila smrt: preminuo je 1759. godine, u 56. godini života. Ideju je ostvario njegov prijatelj o. Retz god. 1762. Konšćak je osnovao i rudarsko naselje San Antonio Reala. Gradio je rudnike, ceste i brane, što mu je kao vrsnom matematičaru i inženjeru lako polazilo za rukom. U Kalifornijskom zaljevu jedan se otočić naziva njegovim imenom: Consag Rocks. O Konšćaku su mnogi povjesničari pisali pohvalno, slaveći njegovu radinost, požrtvovnost, sposobnost, a nadasve njegov izvanredni pristup Indijancima, koji su se u mnoštvima obraćali na njegovu riječ. Mnogi su, čuvši za njegovu smrt, dolazili izdaleka u San Ignacio, naričući i glasno plačući, jer su ga držali svojim dragim duhovnim ocem.

Najpoznatiji hrvatski misionar u 19. stoljeću bio je vlč. Josip Kundek (1809.-1857.), svjetovni svećenik, rodom iz Ivanića kod Zagreba. On je u Ameriku dospio preko Leopoldinen Stiftung godine 1838. Od Europe do New Yorka putovao je 43 dana. Djelovao je među njemačkim doseljenicima u Jasperu, Indiana, te je osnovao tri nova grada: Fardinand, Celestine i Fuldu. Osim toga je osnovao njemačku župu u New Orleansu. Putovao je natrag u Europu da bi tamo prikazao potrebu novih svećenika za rad među njemačkim odseljenicima, te sa sobom poveo šesnaest svjetovnih svećenika i dva benediktinca. On je bio glavni organizator i pomagač benediktincima u osnivanju vrlo poznate opatije sv. Meinrada. Među svećenicima koji su pošli s vlč. Kundekom bio je i jedan Hrvat, vlč. Eduard Martinović, ali i on je djelovao među Nijemcima. Malo je svećenika doprinijelo širenju katolicizma na američkom Srednjem Zapadu kao vlč. Kundek: dugo su njemački useljenici čuvali spomen na njega. U povodu stote obljetnice njegove smrti, u Jasperu mu je podignut spomenik, a jedna je ulica prozvana njegovim imenom. Benediktinac Dunstan McAndrews napisao je doktorsku disertaciju o vlč. Kundeku.

Ipak je tek krajem 19. stoljeća biskup Strossmayer poslao u Ameriku svećenika koji je djelovao među Hrvatima. Vlč. Božić (1861.-1900.) došao je u Pittsburgh 1894., a već slijedeće godine otvorena je prva hrvatska crkva u istome gradu. Toj je proslavi bio nazočan mjesni biskup, mnogi gosti, te tisuće radosnih Hrvata. Zbog sve većeg priljeva Hrvata u Pittsburgh, Božićev nasljednik vlč. Franjo Glojnarić odlučio je izgraditi novu, veću i ljepšu, crkvu. Izgrađena je na brdu Bennetu u blizini Pittsburgha te posvećena god. 1900. Uskoro je uz crkvu izgrađena i škola. A vlč. Božić otišao je u Steelton, Pennsylvania, gdje je također utemeljio hrvatsku župu. Preminuo je vrlo rano, u 40. godini života. Ipak, kroz čitavo to vrijeme broj hrvatskih svećenika bio je vrlo malen (a dijelom je to tako ostalo sve do danas). Uz to, nerijetko je dolazilo do sukoba između župljana i svećenika, kojima su uzroci bili različiti: politički svjetonazori, zavist, nepismenost, teško uklapanje u novu sredinu. Ipak, unatoč svim tim problemima moramo odati veliko priznanje svim tim svećenicima - pionirima vjerskog rada među hrvatskim useljenicima u Americi. Oni ne samo da su bili vjerske i duhovne vođe, koji su gradili crkve i župne kuće, nego su također gradili i škole, dvorane za okupljanje Hrvata, bili su pomoćnici u svakoj potrebi, socijalni radnici, tješitelji u tuzi, pokretači i izdavači brojnih hrvatskih novina i časopisa u Americi.

Prvi hrvatski franjevac u Americi bio je fra Gaudencije Gorše, koji je po smrti vlč. Božića (1900.) preuzeo Župu sv. Marije u Steeltonu. Nakon njega slijedit će mnogi drugi. Čudno je da je, u tim prvim godinama osnivanja hrvatskih župa, najmanje župa osnovano u državama s najbogatijom hrvatskom iseljeničkom populacijom. Tako je u Kaliforniji dugo postojala samo jedna čisto hrvatska župa. Utemeljio ju je vlč. Anton Žuvić u Los Angelesu tek 1909. godine, a crkva je izgrađena do 1910. Prije njega je kratko među Hrvatima u istom gradu boravio vlč. Anton Glumac, ali nije uspio utemeljiti župu. Mješovitu slovensko-hrvatsku župu u San Franciscu osnovao je slovenski svećenik Franjo Turk, ali se većina Hrvata nije složila s takvom kombinacijom.

Puno je veći broj hrvatskih župa nastao u istom razdoblju u istočnim državama, osobito u Pennsylvaniji. Tako je vlč. Bosiljko Bekavac sa svojim župljanima god. 1901. izgradio novu hrvatsku crkvu u Pittsburghu. Isti je svećenik 1903. djelovao i u Sharonu, ali nije uspio izgraditi crkvu zbog svađe župljana. Vlč. Mate Matina osnovao je god. 1902. hrvatsku župu u Rankinu, dok je 1901. vlč. M. Kajić osnovao župu sv. Roka u Johnstownu te izgradio crkvu 1905. U Clevelandu, Ohio, župu je utemeljio vlč. Milan Sutlić, te izgradio crkvu 1904. Vlč. I. Dolinac pokušao je osnovati župu u New Yorku 1904., ali nije uspio: uspjelo je to fra Ireneju Petričku god. 1913. Grkokatolička hrvatska župa u Clevelandu utemeljena je 1901. U nju su dolazili grkokatolici podrijetlom iz Žumberka, a prvi su župnici bili vlč. Hranilović i vlč. Severović. U Chicagu je prva slovensko-hrvatska župa bila osnovana 1903. Prvi je svećenik bio Slovenac vlč. Janez Kranjec. Posebna je hrvatska župa pod imenom Presvetog Srca Isusova utemeljena 1912., a u nju je 1913. došao vlč. Ivan Stipanović. Grkokatolička hrvatska župa u Chicagu osnovana je 1905. Župu sv. Jeronima utemeljio je fra Leon Medić 1912. U državi Illinois u to je vrijeme postojala i hrvatska župa u Jolietu: utemeljio ju je vlč. George Violić 1906. U Kansas Cityju hrvatsku je župu utemeljio msgr. Martin D. Krmpotić 1902. godine: u njoj je župnikovao sve do svoje smrti god. 1931. On je zaslužan i za dovođenje hrvatskih časnih sestara, koje su uglavnom vodile hrvatske škole. Najprije su iz Banje Luke došle sestre Klanjateljice krvi Kristove 1906. u Kansas City, a potom, 1909., i franjevke iz Maribora. Poslije su (1926.) došle i sestre milosrdnice, na poziv vlč. B. Bekavca.

c) Komisarijat hrvatskih franjevaca (1926.-1969.)

Pa ipak, iako je u Americi u prvim deseteljećima djelovao priličan broj hrvatskih svećenika, tu nije postojala nikakva organizirana zajednica hrvatskih svećenika. Kako je u prvim desetljećima 20. stoljeća u Americi djelovao i lijep broj franjevaca rodom iz Hrvatske, Slovenije i Slovačke, odlučili su osnovati zajednicu koja bi imala sjedište u Americi, da bi na taj način njihov rad postao što djelotvorniji i usklađeniji. Zajednica slovenskih, hrvatskih i slovačkih franjevaca tako je utemeljena 1912. godine pod imenom Komisarijat Svetoga Križa, sa sjedištem u Lemontu, Illinois. Slovenski franjevci imali su vodeću ulogu u Komisarijatu, koji je bio i ovisan o Slovenskoj franjevačkoj provinciji.^[3] Ipak, ta slovensko-hrvatsko-slovačka zajednica nije bila duga vijeka. Osjećala se naime praktična i pastoralna potreba da se hrvatski franjevci organiziraju kao samostalna zajednica. Ostatci, pak, početnog zajedništva sa slovenskim i slovačkim franjevcima i danas su dijelom vidljivi na nekim župama: tako, primjerice, hrvatski franjevac djeluje još uvijek na župi u Bethlehemu, Pennsylvania, iako je gotovo 100% župljana slovenskog podrijetla.

Hrvatski su se franjevci osamostalili 1926. godine: kanonski je njihova zajednica - pod imenom Komisarijat Svete Obitelji - potvrđena 9. veljače 1926. Tu je odluku donijela vatikanska Kongregacija za redovnike. Hrvatski je Komisarijat odvojen od slovenskog i stavljen pod upravu franjevačkog generala Reda - zato se nazivao “generalnim”. Sam general Reda fra Bernardin Klumper proveo je ovu odluku Kongregacije i izdao o tome dekret 18. veljače 1927. Oko osamostaljenja Komisarijata najviše su se trudili hrvatski franjevci u Americi: fra Bono Andačić, fra Vjenceslav Vukonić i fra Irenej Petričak. Zamolili su i hrvatske provincijale da bi ih u tome poduprli. Također je za Komisarijat zaslužan i fra Francis Hase, koji je 1925. godine bio generalni vizitator zajedničkoga slovensko-hrvatsko-slovačkog komisarijata. O hrvatskom Komisarijatu trebali su se brinuti sve hrvatske franjevačke provincije u Domovini.

Svakako je osnutak hrvatskoga Komisarijata bio veoma značajan događaj u povijesti hrvatskih katolika u Americi, jer opstanak jedne župe nije više ovisio o samo jednom svećeniku, kada se nakon njegova odlaska ili smrti nikada nije znalo hoće li ga imati tko naslijediti. Štoviše, ta će franjevačka zajednica tijekom slijedećih desetljeća često puta pritjecati u pomoć hrvatskim župama na kojima nisu bili franjevci, a koje su na bilo koji način ostale bez svoga svećenika.

Prvi članovi Komisarijata bili su: fra Klement Veren (prvi komisar), fra Bono Andačić, fra Vjenceslav Vukonić, fra Irenej Petričak, fra Ambroz Širca, fra Leon Medić, fra Ambro Mišetić i fra Franjo Čuturić. Djelovali su u pet hrvatskih župa: u New Yorku, Steeltonu, St. Louisu te dvije u Chicagu. Šesta župa bila je u Bethlehemu, iako su većinu činili vindiški Slovenci. Kako je, međutim, fra Klement Veren bio tada njihov župnik i govorio njihovim narječjem slovenskog jezika, župa je ostala do danas pod upravom hrvatskih franjevaca.

U početku hrvatski Komisarijat nije imao stalnog sjedišta. Sjedište je bilo zapravo tamo gdje je bio komisar (prvih godina tako u Bethlehemu, Pennsylvania). Kad je za komisara bio izabran fra Blaž Jerković (1929.) sjedište je prešlo u Chicago, jer je on bio župnik sv. Jerka. Tek će kupnjom samostana u Chicagu Komisarijat dobiti tu stalno sjedište - do danas. Ispočetka je Komisarijat bio podložan izravno franjevačkom Generalu u Rimu i u njemu su djelovali franjevci iz više hrvatskih franjevačkih provincija.

Prema dogovoru franjevačkih provincijala s tih prostora (na sastanku u Karlovcu 1930.) - a najviše zalaganjem hercegovačkog provincijala fra Dominika Mandića - skrb za američke Hrvate povjerena je Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji sa sjedištem u Mostaru, pa je i Komisarijat od 1931. godine potpao pod jurisdikciju iste Provincije. Već i do tada određeni broj hercegovačkih franjevaca djelovao je u Americi, a upravo je činjenica povjeravanja Komisarijata toj zajednici učinila da je u kasnijim desetljećima najveći broj franjevaca bio upravo iz te provincije. Odluku o povjeravanju Komisarijata Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji službeno je donio general Reda fra Bonaventura Marrani 19. studenog 1931., a potvrdila Kongregacija za redovnike 30. prosinca 1931. Tako je Komisarijat prestao biti “generalni”, a postao je “provincijski” - pod upravom jedne provincije, Hercegovačke. Budući, međutim, da je za vrijeme rata (1939.-1945.) bilo nemoguće održavati veze između Provincije i Komisarijata, on je opet postao “generalnim” - pod upravom generala Franjevačkog reda u Rimu. Takvo je stanje potrajalo sve do 1969., kada je odlukom Generalnog definitorija od 23. rujna 1969. Komisarijat ponovno povjeren Hercegovačkoj provinciji. Istodobno je preimenovan u “kustodiju”, budući da je postao “provincijski” komisarijat - a svi provincijski komisarijati u Americi preimenovani su u kustodije još 1950. godine, odlukom Generalnih konstitucija Franjevačkog reda.

Kustodija je, međutim, tek kratko vrijeme bila “provincijska”. Naime, zbog poznatih neprilika u kojima se već nekoliko desetljeća nalazi Hercegovačka franjevačka provincija (tzv. “Hercegovački slučaj”), Kustodija je dogovorno 1976./77. prestala pravno biti ovisna u Provinciji i postala opet ovisna o generalu Franjevačkog reda. Takvo je stanje i danas. Ipak, hrvatski franjevci koji djeluju u Kustodiji ostali su brojnim i neraskidivim vezama povezani s provincijom u Hercegovini, jer gotovo svi vuku svoje korijene upravo iz te provincije.^[4]

Nakon već spomenutog fra Gaudencija Goršea (koji je u Americi ostao samo dvije godine, 1900.-1902.), u Ameriku su došli i drugi franjevci, još prije Prvoga svjetskog rata. To su bili: fra Ambrozije Širca, fra Luka Terzić, fra Leon Medić, fra Placid Belavić i fra Irenej Petričak. Oni su odmah po svom dolasku sudjelovali u osnivanju novih hrvatskih župa, te su pronalazili Hrvate do kojih su mogli doći. Od hercegovačkih franjevaca prvi su došli u Ameriku nakon Prvoga svjetskog rata. Trojica prvih bili su fra Bono Andačić, fra Ambro Mišetić i fra Franjo Čuturić. Svi su oni - bez obzira iz koje su franjevačke provincije bili došli - postali punopravnim članovima Hrvatskoga franjevačkog komisarijata. Neki su doživjeli i duboku starost te su brojnim potonjim naraštajima mogli uživo svjedočiti o tim prvim danima i godinama u Americi i o radu s američkim Hrvatima.

Prvi komisar Hrvatskog komisarijata u Americi bio je fra Klement Veren (1926.-1929.), član Zagrebačke franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, podrijetlom vindiški Slovenac. On je u Ameriku došao 1923. te djelovao u Bethlehemu među Vindišima iz Prekomurja. Nakon što je god. 1926. izabran komisarom nastavio je i dalje župničku službu u Bethlehemu. Njegov nasljednik bio je hercegovački franjevac fra Blaž Jerković (1929.-1935.), koji je istodobno bio i župnik u sv. Jeronimu u Chicagu. Najduže je pak komisarom bio fra David Zrno, punih 15 godina (1935.-1949.). Za njegove uprave kupljen je i prvi samostan, sv. Ante u Chicagu (1943.), koji je postao i stvarno i pravno sjedište ove zajednice sve do danas. Fra Davida je naslijedio fra Vendelin Vasilj, koji je Komisarijatom upravljao 9 godina: najprije 1949.-1952., a potom 1961.-1967. Po svom dolasku iz Rima, upravu je Komisarijata preuzeo poznati hercegovački franjevac i ugledni hrvatski povjesničar fra Dominik Mandić (1952.-1955.). Nakon njega je za komisara bio izabran fra Ferdinand Skoko (1955.-1961.), pa onda - nakon fra Vendelina Vasilja - fra Vjekoslav Bambir (1967.-1973.). Za vrijeme njegove uprave komisarijat je preimenovan u kustodiju, a komisar u kustosa.

d) Hrvatska franjevačka kustodija Svete Obitelji (od 1969. do danas)

Različiti su razlozi, osobito oni političke naravi, uvjetovali kako povećanje hrvatske populacije u Americi, i poslije u Kanadi, tako i povećanje broja hrvatskih franjevaca na tim prostorima. Osobito je tragične 1945. godine umnogome promijenjeno stanje u Domovini, a to je imalo veliki utjecaj i na zajednicu u Americi. Tragični pokolj hrvatske mladosti u Bleiburgu i u raznim kolonama smrti, te komunistički progoni svega što je disalo hrvatski i katolički, jednostavno su prisilili brojne Hrvate, među njima i franjevce, na bijeg iz domovine. Nemali broj završio je u Americi i Kanadi. To je uvjetovalo i proširenje djelatnosti, kako u pastoralnom, tako u nacionalnom i kulturnom smislu. Upravo je Kustodija, kao jedina organizirana klerička ustanova među Hrvatima u Americi i Kanadi, preuzela na sebe veliki dio tih obveza. Teško ekonomsko stanje u komunističkoj Jugoslaviji kao i progoni, osobito u prvim desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, natjerali su nove i nove naraštaje Hrvata u tuđi svijet. Franjevci su osnivali nove župe, preuzimali one hrvatske župe koje su ostale bez župnika, izdavali brojne novine i magazine, te na svaki drugi način pomagali hrvatsku dijasporu u novom svijetu.

Zbog povećanog broja franjevaca u Chicagu su, uz već kupljeni samostan sv. Ante, kupljene još dvije lijepe zgrade (1944. i 1952.), tako da te tri zgrade do danas čine vrlo lijepi kompleks i hrvatski kutak u Americi. U prvotnoj samostanskoj zgradi tada su boravili sjemeništarci, dok je nova zgrada, kupljena 1952., preuređena i preimenovana u samostan. Osim toga, franjevci su otvorili još dvije franjevačke rezidencije, koje su imale različite namjene. U početku je tako planirano da rezidencija Kraljice mira u Beaver Fallsu, Pennsylvania, preraste u samostan, u kojem bi hrvatski franjevci imali svoj novicijat. Kuća i zemljište kupljeni su 1965., a rezidencija je kanonski ustanovljena 1966. Kako je u to vrijeme počela kriza duhovnih zvanja, ova rezidencija nikada nije bila korištena u prvotnu svrhu. Još je ranije (1956.) bila otvorena rezidencija sv. Franje Asiškog u Gulf Breezeu, Florida, ponajviše za odmor braće. Tako je na svom vrhuncu Hrvatska franjevačka kustodija u Americi i Kanadi (god. 1977.) imala jedan samostan, dvije franjevačke rezidencije, dok su braća djelovala na 13 američkih i 7 kanadskih župa ili misija (dok je župa Kitchener preuzeta 1989. godine). Izdavali su različite listove, časopise, knjige, imali svoju vlastitu tiskaru.

Pa ipak, zbog raznih uzroka - o kojima će poslije biti više govora - Kustodija je postupno počela smanjivati opseg svoga djelovanja. Tako su prodane obje rezidencije, i ona u Pennsylvaniji i ona u Floridi, neke su župe u međuvremenu napuštene, ugasli su neki časopisi. Tome je u dobroj mjeri doprinijelo i konačno oslobođenje Hrvatske ispod srbo-komunističke desetljetne diktature: neke djelatnosti u iseljeništvu jednostavno više nisu bile potrebne.

Do sada je Kustodiju je vodilo sedam kustosa. Prvi je kustos bio fra Vjekoslav Bambir (1969.-1973.). Naslijedio ga je fra Častimir Majić (1973.-1976.), a njega fra Marko Kozina (1976.-1979.). Fra Steve Raich bio je kustos 1979.-1982., a njega je naslijedio fra Jozo Abramović (1982.-1985.). Potom je dugo godine kustosom bio fra Pavao Maslać (1985.-1994.). Sadašnji je kustos fra Slavko Soldo (od 1994. do 2001.).

e) Valovi dolazaka franjevaca - članova Kustodije

Određeni broj franjevaca došao je u Ameriku početkom stoljeća. Glavni razlog njihova dolaska bio je pastoralni rad među hrvatskim iseljenicima. Oni su doista bili pioniri pastoralnog djelovanja među Hrvatima: većina župa utemeljena je do Drugoga svjetskog rata, a i građevinske djelatnosti (izgradnja crkava, župnih kuća, škola, samostana za časne sestre, dvorana) uglavnom su završene do tada. Ipak, ne treba misliti da je u tom prvom razdoblju došao preveliki broj franjevaca: bilo ih je u svemu tek 26, od kojih su se uz to neki ubrzo vratili iz Amerike. Gotovo uz svakoga od njih možemo vezati utemeljenje neke župe ili neke građevne radove. Neki su djelovali kao putujući misionari, tražeći i pronalazeći Hrvate na svim stranama prostrane Amerike. Osobito su u tome djelatni bili fra David Zrno, fra Ljubo Čuvalo fra Zvonko Mandurić.

Do 1920. tek je sedam franjevaca, članova budućeg Komisarijata dospjelo u Ameriku: fra Ambroz Širca (1909.), fra Bonaventura Bilandžić (1910.) te fra Irenej Petričak, fra Luka Terzić, fra Placid Belavić i fra Leon Medić (1912.). Dvanaest ih je došlo djelovati među američkim Hrvatima u trećem desetljeću: fra Vjenceslav Vukonić (1920.), fra Bono Andačić, fra Franjo Čuturić, fra Ambro Mišetić (1922.), fra Klement Veren (1923.), fra Hugolin Feysz (1924., od 1931. član Komisarijata), fra Blaž Jerković (1927.), fra Filip Šeparović, fra Gabro Cvitanović, fra Špiro Andrijanić, fra Zvonko Mandurić (1928.), fra Egidije Horvath (1929.) i fra Vladislav Luburić (1930.). U četvrtom desetljeću došlo ih je još sedam: fra David Zrno, fra Anzelmo Slišković (1930.), fra Ferdinand Skoko, fra Teofil Pehar (1933.), fra Ljubo Čuvalo (1935.), te fra Silvije Grubišić i fra Kornalije Ravlić (1938.). Njima treba pribrojiti i fra Alojzija Soldu, koji je u Ameriku kao radnik dospio još 1910., a poslije se opredijelio za franjevački poziv te vječne zavjete položio 1931. On je bio franjevački brat laik. Od te prve “garniture” franjevaca nitko nije poživio do danas. Većina ih počiva u franjevačkoj grobnici u Chicagu, dok su neki pokopani u Domovini. Zanimljivo je da je najduže poživio jedan od najstarijih: fra Irenej Petričak preminuo je 1996., u 107. godini života!

U drugi iseljenički val hrvatskih franjevaca možemo ubrojiti one koji su u Ameriku dospjeli u prvim poratnim godinama, bježeći pred krvavim komunističkim terorom. U tu skupinu također valja ubrojiti franjevce, koji su kao dječaci prebjegli u slobodni svijet, dio vremena proveli u izbjegličkim logorima u Europi te onda postali franjevački kandidati i kao takvi prešli poslije u Ameriku, gdje su završili filozofski i teološki studij i bili zaređeni za svećenike. Osim toga, mali broj franjevaca potekao je iz hrvatskih obitelji u Americi. Oni su u Americi i rođeni, ali su željeli postati hrvatski svećenici i franjevci te djelovati među Hrvatima. Svega skupa u ovoj su skupini bila 33 franjevca. Većina je još uvijek djelatna, dok su drugi u franjevačkom samostanu u Chicagu ili pak već počivaju u miru Gospodnjem. Neposredno nakon rata u Ameriku su došli: fra Vjekoslav Bambir, fra Miron Lasić, fra Slavko Luburić, fra Vilim Primorac, fra Celestin Raguž, fra Serafin Vištica, fra Ignacije Jurković te fra Vendelin Vasilj (1946.). Nakon njih su slijedili: fra Ivo Sivrić (1947.), fra Berto Dragićević, fra Kruno Pandžić (1949.), fra Kvirin Vasilj, fra Oton Knezović i fra Zoran Ostojić (1950.), fra Častimir Majić i fra Dominik Mandić (1951.), fra Tugomir Soldo i fra Predrag Kordić (1952.), fra Trpimir Musa, fra Franjo Radišić (1953.), fra Dominik Ćorić, fra Vitomir Naletilić (1954.), fra Gracijan Raspudić, fra Bruno Raspudić (1957.). Četvorica “ratnih” kandidata dospjeli su u Ameriku 1951., nakon ukidanja sjemeništa u Grottaferati, Italija: fra Jozo Abramović, fra Marko Kozina (za svećenike zaređeni 1959.), fra Eugen Petrović (zaređen 1960.) te fra Pavao Maslać (zaređen 1962.). U ratnim i poratnim godinama za svećenike je zaređeno šest hrvatskih potomaka rođenih u Americi, koji su bili članovi Komisarijata (i Kustodije): fra Karlo Pleše (zaređen 1940. u Mostaru, a 1941. vratio se u Ameriku), fra Steve Raich (1943.), fra Bono Bilandžić (1943., u Ameriku došao kao dječak 1910.), fra Božidar Benković (zaređen u Mostaru 1941., vratio se u Ameriku 1946.), fra Patrick Cigich (1946.) te fra Jerko Kućan (1951.).

Neki od gore spomenutih franjevaca bili su profesori i odgojitelji sjemeništarcima u Italiji, pa su u Ameriku doselili kad je sjemenište zatvoreno. Druge je studij doktorata zatekao na raznim europskim učilištima, pa kako se nakon rata nisu mogli vratiti u Domovinu, zaputili su se u Ameriku.

Konačno, u treći iseljenički val ugrubo ubrajam sve one franjevce koji su došli djelovati u Ameriku i Kanadu među Hrvatima nakon Drugoga svjetskog rata (a da njihov dolazak nije neposredno bio uzrokovan ratom) - pa sve do naših dana. Ovdje naravno valja ubrojiti i one franjevce koji su se rodili u Americi ili su se tu školovali, a članovi su Kustodije. Neki od franjevaca u međuvremenu su se vratili u Domovinu, dok su drugi opet napustili Franjevački red. Fra Rufin Šilić stigao je u Ameriku 1962., a fra Mladen Čuvalo, fra Nenad Galić, fra Zvonimir Kutleša i fra Karlo Zovko 1967.; fra Leon Galić i fra Ilija Puljić 1969.; fra Ivan Bradvica 1971.; fra Ante Čuvalo zaređen je za svećenika u Americi 1972., a fra Hrvoslav Ban 1973. godine; fra Slavko Soldo došao je u Ameriku 1973., a iste godine i fra Rafo Romić; fra Jozo Ćuić 1975.; u Americi su 1977. zaređeni za svećenike fra Jozo Grubišić i fra Svetozar Kraljević (došli ovdje 1975.); fra Dionizije Lasić došao je iz Rima 1974., a iste je godine u New York stigao fra Ljubo Krasić. Od Hrvata rođenih u Americi fra Anthony Dukić zaređen je za svećenika 1957., fra Leonard Međugorac 1958., fra Lawrence Frankovich 1966., a fra Vincent Cvitković i fra Robert Galinac 1969. Kasnije su zaređeni fra Matthew Ruyechan i fra Gregory Furjanić (1980.) te fra Stjepan Bedeniković (1985.; iz Hrvatske došao u Ameriku kao dječak 1966. godine).

U slijedećim godinama u Ameriku su stigli kao svećenici, ili su pak ovdje zaređeni: fra Drago Tolj (1977.), fra Šimun Ćorić (1978.), fra Vlatko Mišetić, fra Marijan Pehar, fra Stjepan Pandžić (1982.), fra Marko Puljić (1983.), fra Stipe Pervan (1984.), fra Miro Grubišić (1986.), fra Ljubo Lebo (1987.), fra Veselko Kvesić (1988.), fra Ivan Prusina (1992.), fra Jozo Grbeš (došao 1992., zaređen 1993.), fra Slaven Mijatović (1994.), fra Robert Kiš (1994.), fra Valentin Vukoja (1995.), fra Jago Soče (1996.), fra Robert Jolić (1997.), fra Nikola Pašalić (1998.). U Kanadi je djelovao brat laik fra Alojzije Topić (od 1987.)

Kratko vrijeme kao pripravnici u Kustodiji su boravili: fra Mile Vlašić (1992.-1993.), fra Ante Ivanković Ml. (1992.-1993.), fra Šimun Romić (1996.-1997.), fra Danko Perutina (1998.-1999.), fra Dario Dodig (1998.-1999.), fra Mario Knezović (1999.-2000.), fra Tomislav Puljić (1999.-2000.), fra Ivica Majstorović (1999.-2000.).

f) Samostan i rezidencije

1) Samostan sv. Ante u Chicagu

Svaka zajednica mora misliti o svome središtu (ili središtima). Osobito je to važno bilo za zajednicu hrvatskih franjevaca, koji su djelovali na veoma prostranom području u Americi. Ideja o izgradnji središnjeg samostana postala je izraženija osobito nakon što je 1931. Komisarijat hrvatskih franjevaca povjeren Hercegovačkoj provinciji, te je najviše svećenika nakon toga dolazilo upravo iz te zajednice. Osim što bi taj samostan bio upravno središte zajednice, on je trebao imati i osobitu svrhu u skoroj ili daljoj budućnosti: kako su, naime, mnogi franjevci i u poznijim godinama ostajali u Americi, moralo se misliti i na njihov doličan smještaj, to jest pronaći mjesto gdje će moći spokojno provoditi zasluženu mirovinu. Budući da je u Chicagu bilo najviše franjevaca u pastvi i da je Chicago nekako i geografski bio u središtu područja na kojem su franjevci djelovali, to se on sam po sebi nametnuo kao najpovoljnije rješenje.

Na sastanku članova Komisarijata god. 1941. u Južnom Chicagu, franjevci odlučiše što prije osnovati kuću-maticu, nevezanu uz bilo koju župu koju su franjevci držali. A i ondašnji komisar (poglavar) franjevaca fra David Zrno preporučio je braći u Chicagu da traže pogodno mjesto i zgradu, po mogućnosti polovnu (jer novca nije bilo za razbacivanje) i dovoljno prostranu za samostan. U to je vrijeme čikaško sveučilište po povoljnoj cijeni prodavalo veoma lijepu zgradu u Hyde Parku. Zgrada je nekoć bila vlasništvo bogataša Ryersona, a o njezinoj ljepoti dovoljno govori činjenica da je dobila prvo mjesto na Kolumbovskoj izložbi 1893. godine kao arhitektonski najuspjelija građevina te godine u Chicagu.^[5] Fra David je iz Rankina, gdje je držao misije, otišao hitno u Chicago i stupio u pregovore sa Sveučilištem. Kuća na Drexel Boulevardu kupljena je 1943. godine. Prednosti su joj bile što je imala prostrano dvorište, bila kvalitetno građena i na pogodnom položaju, gotovo na osami. Osim toga cijena je bila vrlo povoljna. Nedostatak: nije se mogla odmah useliti, nego su bili potrebni neki prethodni opravci. Uz nju su franjevci kupili još jednu zgradu, koja je Ryersonu služila kao konjušnica i stan za pazikuću, te lijep komad zemlje - dvorište veličine 90m x 70m. Odmah se pristupilo uređenju kuće i prilagođivanju za samostan. Radilo se brzo, jer su na useljenje već čekali neki franjevci, osobito oni koji su tu trebali nastaviti s izdavanjem franjevačkih publikacija: u zajednici je, naime, god. 1942. bilo pokrenuto izdavanje Hrvatskoga katoličkog glasnika, a 1944. i Hrvatskog kalendara. Osim tih franjevaca, u samostanu se nastanio i komisar, franjevački poglavar. “Kada je postavljen križ na vrhu pročelja zgrade iznad masivnih kamenih blokova i stupova nad glavnim ulazom - piše fra S. Grubišić 1945. - zgrada je dobila izgled jedne građevine, koja kao da je baš za samostan sazidana u doba cvjetanja srednjovjekovnoga kršćanskog graditeljstva.” Franjevci su se u samostan uselili 5. lipnja, a vanjska je svečanost upriličena 3. rujna 1944. Svetu Misu s pukom slavili su franjevci ispred samostana, u dvorištu. Misu je predvodio komisar fra David Zrno, a propovijedao je hrvatski dominikanac o. Reginald Rabadan. Na misi su pjevali zborovi župa sv. Jeronima i Presv. Srca Isusova iz Chicaga, pod ravnanjem s. Kaliste.^[6]

Koliko je spasonosna bila ta odluka da se nabavi jedna središnja kuća i pretvori u franjevački samostan, pokazat će na osobiti način vrijeme i događaji koji su uslijedili neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Nakon propasti Nezavisne države Hrvatske i početka stravičnih klanja i progona od strane partizanske bezbožne vojske i vodstva, brojni su Hrvati, a među njima i nemali broj hercegovačkih franjevaca, prebjegli u zapadne europske države, a odatle i u Ameriku. Većini je franjevaca prvo utočište na novom Kontinentu bio upravo samostan sv. Ante na Drexelu. Neko vrijeme u samostanu je boravilo i do 19 franjevaca. Oni pak franjevci koji nisu prebjegli uglavnom su doživjeli tragične sudbine: 66 samo hercegovačkih franjevaca pobili su komunisti, a brojni drugi godinama su posvema nedužni robijali u jugoslavenskim tamnicama.

Fra Dominik Mandić, poznati hercegovački franjevac, organizirao je u Italiji (gdje je tada boravio) sjemenište za djecu koja su željela postati franjevcima. To je sjemenište međutim bilo kratkoga daha. Sjemeništarci su se, naime, 1952. premjestili u Ameriku. Stoga se moralo misliti i na njihov smještaj. U tu je svrhu kupljena i nova zgrada, treća po redu, odmah do one na Drexelu. Ta je kuća bila vlasništvo Swift Packing House i tada je bila prazna. Kupljena je 1952. i ubrzo pod vodstvom ondašnjeg kustosa fra Vendelina Vasilja preuređena. Samostan je iz prvotne samostanske kuće na Drexelu premješten u novu kuću na Ellis aveniji, dok su u kuću na Drexel Boulevardu smješteni sjemeništarci. Novi je samostan svečano otvoren 3. kolovoza 1952., a tom je činu nazočan bio i čikaški nadbiskup kard. Samuel Stritch. Kroz ovih pet desetljeća samostan je dobro održavan i popravljan, a nove su djelatnosti (osobito izdavačke) nagnale upravu zajednice da se 1975. pristupilo uređenju polu-podzemnih samostanskih prostorija.

Zgrada između staroga i novog samostana, nekadašnja Swiftova i Ryersonova konjušnica, pretvorena je u vrlo funkcionalnu zgradu. U prizemlju je, naime, tijekom 1945. uređena veoma lijepa kapelica, koja se koristi do današnjeg dana. Unutra je obložena lijepim europskim mramornim kamenom, stavljeni su vitraži i kipovi svetaca. I kapelica je - kao i samostan - posvećena sv. Anti. Kad su god. 1947. kupljeni strojevi za franjevačku tiskaru, smješteni su u istoj zgradi, odmah do kapelice. A na katu su prostorije preuređene za stan časnih sestara, koje od 1968. djeluju pri franjevačkom samostanu. To su hercegovačke franjevke iz provincije Školskih sestara.

Prvotni samostan na Drexel Boulevardu sada je sjedište Hrvatske franjevačke kustodije. I ta je zgrada u posljednje vrijeme lijepo obnovljena i preuređena tako da može primiti veći broj franjevaca, najviše svakako u vrijeme franjevačkih kapitula i godišnjih duhovnih vježbi. U toj su zgradi godinama bila uredništva raznih franjevačkih publikacija (Hrvatski katolički glasnik, Hrvatski kalendar, Danica, ZIRAL), a osobito je značajan Hrvatski etnički institut, koji djeluje sve do danas. Tu se čuvaju vrijedni dokumenti, vezani osobito za povijest hrvatskih župa u Americi i Kanadi. Također se u sklopu Instituta nalazi i dosta dobro uređena knjižnica. Kako je zgrada tijekom desetljeća postala prilično zapuštena, braća su na Kapitulu 1994. godine odlučila da se zgrada preuredi i obnovi. Tako je u razdoblju 1995.-1997. najprije preuređen prvi kat: tu je stvoren vrlo lijepi izložbeni prostor za Hrvatski etnički institut. Potom su obnovljeni drugi i treći kat. Naime, zbog sve većeg broja fratara u mirovini, nije više bilo dovoljno slobodnih prostorija u samostanu. Stoga je i kustosov ured 1997. premješten na Drexel Blvd., na drugi kat. Treći kat predviđen je za smještaj braće koja za duhovne vježbe ili kapitule dolaze u svoje sjedište u Chicagu. Tijekom te dvije godine obnove najprije su učvršćeni krovovi na kući, a potom postavljeni dvostruki prozori. Unutar same kuće obnovljena je kompletna drvenarija, kako na stubištima, tako na hodnicima i u sobama. Tako su iznova na svjetlo dana izišle sve one prelijepe šare koje su nekoć načinili vrsni stolari: kuća je opet zasjala u svom prvobitnom izgledu, u punom sjaju.

Ovdje donosimo imena franjevaca koji su boravili u samostanu sv. Ante u Chicagu. Tim imenima treba pribrojiti i one koji su se bavili izdavačkom djelatnošću i stanovali u samostanu - ali njihova će imena biti navedena na drugom mjestu.

^[1]O “zagonetki Croatan Indijanaca” pisao je Jure PRPI‚, Hrvati u Americi, Zagreb, 1997., str. 24-25. Hrvatski književnik u Americi Jakov BAŠIĆ, vođen tim podatkom, upleo je u svoj roman Hrastov čvor - vitez divljine (San Francisco, 1969.) i priču o dubrovačkom moreplovcu Jakovu Jakiću, koji je - prema njemu - bio utemeljitelj plemena Croatan (usp. str. 279-292).

^[2]O životu hrvatskih useljenika u novoj domovini napisano je više studija, od kojih najvrednijom držim onu Jure PRPIĆA, Croatian Immigrants in Amerika (to je zapravo proširena i izmijenjena njegova doktorska radnja iz 1959., na engleskom izdana prvi put 1971., a potom doživjela još tri engleska izdanja); na hrvatski je prevedena i izdana pod naslovom Hrvati u Americi (Zagreb, 1997.)

^[3]Inače su Slovenci uz tajnu pomoć Austrijanaca bili i najzaslužniji da se ovaj slavenski komisarijat odvojio od mađarsko-slavenskog, koji je postojao u Americi od početka 20. stoljeća. Taj je mađarsko-slavenski zajednički komisarijat bio ustanovljen po uzorku na mađarsko-slavensku cirkumskripciju (okrug), koja je bila jedna od većih jedinica unutar Franjevačkog reda. Svaka cirkumskripcija birala je svoga generalnog definitora u generalnu upravu Reda. Ovakva je podjela dokinuta tek 1973., pa danas postoji posebna slavenska cirkumskripcija, dok su Mađari priključeni njemačkoj govornoj skupini (MANDI‚, Hrvatski franjevci Sjeverne Amerike. Počeci - razvoj - uspjesi, Hrvatski kalendar 1974., str. 139-141).

^[4]Ovaj dio napisan na temelju izvornih dokumenata u pismohrani Kustodije te na temelju slijedećih članaka: V. Bambir, Hrvatska franjevačka kustodija Sv. Obitelji u U.S.A. i Kanadi, u: Šematizam franjevačke provincije Uznesenja Bl. Dj. Marije u Hercegovini 1977., Mostar, 1977., str. 217-218; Č. Majić, Spomen hrvatskim franjevcima, Danica od 28. svibnja 1982., str. 4; D. Mandić, Hrvatski franjevci Sjeverne Amerike, Hrvatski kalendar za 1974., str. 140.

^[5]Više o ovoj zgradi i njezinu vlasniku - kao i onoj na Ellis Aveniji - vidi u studiji Jean F. Block Hyde Park Houses. An Informal History, 1856-1910, The University of Chicago Press, Chicago & London, str. 40 (Pl. 15) i str. 77 (Pl. 37), s fotografijama Samuela W. Blocka, Jr.

^[6]Za ovaj dio usp. članak fra Silvija Grubišića Vinograd desnice Gospodnje, Hrvatski kalendar za 1945., Chicago, str. 57-67. Usp. takoper monografiju 50-obljetnica Hrvatske franjevačke kustodije (ur. fra Č. Majić i fra L. Frankovich), Chicago, 1976., str. 8-9.