Koncem 19. i početkom 20. stoljeća u
Chicago je pristizao velik broj Hrvata direktno iz Hrvatske ili iz
drugih dijelova Amerike. Sve do 1912. g. u gradu su bile samo
dvije hrvatske župe: rimokatolička Uznesenja Marijina na 60. ulici
i Marshfield aveniji, osnovana god 1900., i grkokatolička sv.
Petra i Pavla na 3048 S. Central Park aveniji, osnovana 1905. U
središnjem i južnom dijelu Chicaga, gdje je bilo najviše Hrvata,
još nije bilo hrvatske župe. Zato je nadbiskup J.E. Quigley pisao
na Svetu Stolicu u Rim da mu providi hrvatskog svećenika koji bi
se brinuo za brojne hrvatske katolike u tom dijelu grada.
Posredovanjem generala Franjevačkog reda poslan je u svibnju god
1912. franjevac fra Leon Medić, član Hrvatske dalmatinske
provincije sv. Jeronima.
Dobivši u kolovozu godine 1912.
ovlasti od nadbiskupa Quigleyja za osnivanje hrvatske župe, mladi
fratar stade obilaziti i okupljati "hrvatski katolički narod
iz hrvatskih zemalja: Dalmacije, Banovine, Istre, Slavonije, Bosne
i Hercegovine...", kako samo fra Leon zapisa u
"Pravilima" o osnutku župe, tiskanim u prosincu iste
godine. Samo oko 25. ulice i Wentworth avenije bijaše tada oko
5000 Hrvata. Za njih je fra Leon počeo služiti sv. misu najprije u
češkoj crkvi sv. Ivana Nepomuka. Ali ne zadugo, jer je već 26.
studenog kupljena njemačka protestantska crkva sa župnim stanom za
15.000 dolara, na 25. ulici (broj 213-217 W). Marni odbor i narod
hrvatski zajedno sa svojim župnikom brzo preurediše protestantsku
crkvu za katoličku službu Božju. Čim bijaše dogotovljena, dođe
blagosloviti je 15. prosinca 1912. nadbiskup Quigley, uz veliko
slavlje o kojem pisahu brojne čikaške novine.
U predgovoru knjižice "Pravila
Hrv. Rimokatoličke općine sv. Jerolima", fra Leon Medić je tim
povodom zapisao: "Zaslugom i nastojanjem naseg duhovnog
nadpastira, presv. i prec. prag. Dra. Jakova Edvarda Quigleya
imamo svoju crkvu, koju je danas svečanim načinom blagoslovio, i
utemeljio hrvatsku župu sv. Jerolima na spas duhovni i čast
hrvatskog katoličkog naroda."
Kroničari bilježe kako se oko imena
crkve bila digla velika medijska prašina. Jedna skupina htjede da
se crkva zove Dalmatinska, a ne Hrvatska. Morade i sam biskup
posredovati. Primi on bunitelje, lijepo ih sasluša, vidi da su
zavedeni ili neupućeni, pa ih očinski pouči: Dalmacija,
Hercegovina, Istra, Bosna... - sve je to jedna Hrvatska domovina,
a bijaše nekoć i jedna hrvatska država. Zato će on odobriti samo
crkvu za sve Hrvate katolike, pa će se crkva tako i zvati:
Hrvatska Rimokatolička crkva sv. Jeronima. Tako i bijaše! Sve
novine u Chicagu stale su na stranu Nadbiskupa i fra Leona i o
tome se raspisale uz puno pohvale Hrvatima, njihovoj vjeri, slozi
i snazi.
Fra Leon u malo vremena razvi
veliku pastoralnu djelatnost. God. 1913. krstio je 142 djece,
pripremio za krizmu 105 krizmanika, vjenčao 62 para i obavio 62
sprovoda. U nepune 4 godine župništva u sv. Jeronimu krstio je 600
djece. Desna ruka u veliku poslu bijahu mu prvi odbornici: Josip
Zidarić, Petar Depeder, Kajetan Baretić, te Ivan i Martin Katić.
Fra Leona je u kolovozu 1916.
naslijedio fra Ambrozije Sirca (do 1919.), jer fra Leon bijaše
pozvan u Lackawannu u državi New York da i tamo osnuje hrvatsku
župu. Zbog vedre naravi, smisla za šalu i finih propovijedi narod
je veoma zavolio i novog župnika fra Ambrozija. On je temeljito
obnovio i uredio crkvene i stambene zgrade. Osnovao je 1917.
Društvo Imena Isusova, koje je puno značilo u životu župe. Kad
1918. navali španjolska groznica na uvijek umorne, često gladne i
rijetko naspavane hrvatske radnike i njihove obitelji, te godine
bijahu 104 tužna sprovoda, najviše u cijeloj povijesti župe sv.
Jeronima.
Treći po redu župnik fra Placid
Belavic (1919.-1921.), niti je puno druge smetao niti se dao
smetati. Zapamtiše ga ipak župljani po blagoj ćudi, kako mu je i
ime zborilo, po lijepu glasu i finom pjevanju.
Novi zamah u svakom pogledu unio je
u župu četvrti župnik fra Vjenceslav Vukonić (1921.-1928.). U
prvoj godini je poisplaćivao 3.000 dolara starog duga. U proljeće
1922.
kupio je od švedskih luterana crkvu, župni stan i školu s četiri
razreda na današnjoj adresi za ukupno 26.900 dolara. Ujesen 1922.
dobije u župu časne sestre Klanjateljice Predragocjene Krvi
Kristove, na veliko veselje svega puka hrvatskoga. Sestre odmah
otvore školu. Prve školske godine bijaše 4 razreda sa 152 djece. A
bilo je u roditelja djece tih godina. Nisu dangubili ni djece se
bojali, a u Providnost su dobro vjerovali. Samo u crkvi sv. Jerke
krstilo se u deset godina (1912.-1922.) vise od 1500 djece. Dosta
za pet škola. I za pune kuće smijeha, plača i radosti. Prvu maturu
škola sv. Jerke proslavila je 1927. s 13 maturanata, ali mladjih
upisanih učenika bijaše te jeseni 397. Za sestarski samostan
nabavljena je 1928. kuća uz crkvu, a kuća u kojoj su prije sestre
stanovale pretvorena je u dječji vrtić. Tako fra Vjenceslav, kad
podje sa župe 1928., ostavi iza sebe crkvu, školu, župni stan,
sestarski samostan i dječji vrtić.
Sve je to čekalo spremno novog
zupnika fra Blaža Jerkovića (1928.-1936.), ali i veliki dug od
58.531 dolar. Fra Blaž je stigao u Ameriku 5. prosinca 1927. Bio
je kratko vrijeme pomoćnik fra Vjenceslavu kojega je onda i
naslijedio na zupi. Prva mu je zadaca bila urediti netom kupljeni
samostan za sestre i djecji vrtic. God. 1929. imenovan je bio i
poglavarom hrvatskih franjevaca u Americi pa je zupnicku i
poglavarsku duznost obavljao u vrijeme najvece gospodarske krize.
Posvetio je osobitu brigu radu crkvenih, nacionalnih i
dobrotvornih drustava, koja su imala redovne sastanke u zupnim
dvoranama, u bivsoj crkvi na 25. ulici i u novoj dvorani ispod
skole na Princetonu. Osnovao je Treci red sv. Franje 1929.,
Marijinu kongregaciju 1930., Oltarsko drustvo sv. Terezije 1931.,
drustvo "Marijina djeca" 1930., kosarkaski tim "St.
Jerome Croatians" 1931. Osim zupnih, jos 13 drugih drustava
bijase u to vrijeme vezano uz zupu. Tu naime odrzavahu svoje
redovne tjedne ili mjesecne sastanke, zabave i priredbe.
Ponajbrojniji medju svim drustvima bili su "Sveti Juraj -
Poljica" i "Gospa Sinjska". Sve te tolike poslove
fra Blaz je mogao stici i obaviti jer je znao, a kao poglavar i
mogao, odabrati sebi dobre pomocnike. Tako su se kroz osam godina
u zupi izmijenili pomocnici: fra Gabro Cvitanovic, fra Ambro
Misetic, fra Anzelmo Sliskovic, fra Hugolin Feysz, fra Ferdo Skoko
i brat fra Alojzije Soldo.Gospodarska kriza 1929.-1935. ostavila
je i u zivotu zupe sv. Jeronima duboke i neizbrisive tragove. Tako
je broj clanova doprinosnika u 1933. pao na 749 (prema 890 u
1928.), a cijela godisnja kolekta ne bijase veca od 1.929 dolara.
I broj rodjenih, krstenih i vjencanih poceo je osjetno opadati od
1929., pa je 1934. bilo samo 9 vjencanja, a 1935. samo 24
krstenja.
Šesti po redu zupnik fra Frajo
Cuturic (1936.-1943.) bio je poznat i prihvacen kao vrstan
propovjednik. Naslijedio je fra Blaza Jerkovica u godinama
oporavka od depresije i ulaska u strahote II. svjetskog rata. On
je posvetio puno brige obnovi crkve za srebreni jubilej koji se
slavio god. 1937. Prodana je stara dvorana na 25. ulici, ona u
kojoj je zupa pocela 1912., i kupljena nova na Princetonu i 28.
ulici. Fra Franjo je prvi uveo u hrvatskoh zupi sv. Jeronima misu
za engleskogovorece, i to nedjeljom u 11,30 sati. Za vrijeme
njegova zupnikovanja izmijenili su se na Princetonu pomoćnici
župnika fra Teofil Pehar, fra Bonaventura Bilandzic i fra
Kornelije Ravlic.
Najveće
promjene župa je doživjela u vrijeme dugovjekog župništva fra
Ferde Skoke (1943.-1955.). Veoma radljiv i blizak narodu, on
uspije otplatiti sve stare dugove, prvi put od kada župa postoji.
Sagradio je sestarski samostan, prosirio zupni stan, obnovio
crkvu. Veliku pažnju posvećivaše bolesnicima. Do tada čisto
hrvatska župa, sv. Jeronim se u njegovo vrijeme pretvara u
hrvatsko-englesko-talijansku župu. Od 822 registrirana
doprinosnika u 1944. bijese samo 40 (4.8%) ne-Hrvata, a i od tih
neki bijahu ozenjeni Hrvaticama. Desetak godina kasnije (1955.) od
1168 registriranih odraslih doprinosnika u zupi njih 312 (26.7%)
bijahu neke druge narodne pripadnosti, najvise Talijani. U isto
vrijeme u zupnoj skoli od 74 ucenika u 8 razredu njih 54 (73%)
imali su talijansko ili neke druge narodnosti prezime. Odnos
postotaka upucuje na to da su Hrvati zupljani (73.3 %) snosili
znatan dio troskova za skolovanje djece drugih zupljana ili
ne-zupljana.
U skolskoj god. 1953./54. bijase
najveci broj upisanih ucenika u povijesti zupne skole, ukupno 583,
a tijekom 1956. bijase najveci broj maturanata, ukupno 73.
Pomocnici tijekom fra Ferdina zupnistva bijahu: fra Charles Plese,
fra Steve Raich, fra Berto Dragicevic, fra Marcellus Cabo i fra
Dominik Coric.
Fra Ferdu Skoku je nakratko bio
naslijedio fra Serafin Vistica (1955.-1956.), da bi se ubrzo
ponovno vratio fra Ferdo i ostao do veljace 1958., kada je
zupnicku sluzbu preuzeo fra Zvonko Manduric koji je ostao do
svibnja 1960. Kao kapelani kroz to vrijeme izmijenjali su se fra
Charles Plese, fra Gracijan Raspudic, fra Predrag Kordic, fra
Anthony Dukich, te fra Vitomir Naletilic, koji je od 1960. do
1965. vrsio zupnicku sluzbu. Njegovi pomocnici bijahu fra Anthony
Dukich, fra Tugomir Soldo i fra Marko Kozina. U to vrijeme se
ostvario davni san zupljana - sagradjena je nova skola i velika
zupna dvorana. Uvjeti za taj veliki pothvat bijahu povoljni jer je
zupa u pastoralnom i materijalnom pogledu prolazila kroz razdoblje
stabilnosti, a zupljani, osobito mladi, s odusevljenjem se
ukljucise u velike radove. Gradnja je pocela 18. rujna 1960., a
24. rujna 1961. nadbiskup Albert Meyer svecanoje blagoslovio novu
skolu i dvoranu. Sve skupa, gradnja i namjestaj stajahu 256.000
dolara. Tako je Hrvatska zupa sv. Jeronima proslavila svoj zlatni
jubilej 1962. u novoj prostranoj dvorani i u suvremeneo
opremljenoj skoli.
Fra Steve Raich, koji je naslijedio
fra Vitomira, ostao je na zupi do 1967. Kroz to vrijeme preuredio
je zupni stan sukladno svojstvenoj mu jednostavnosti i strogoci
duha. Njegov nasljednik, po prirodi otvoren, blagoglagoljiv i puku
blizak, fra Theodore (Bozidar) Benkovic (1967.-1969.), posebnu
brigu posvecivase starima i bolesnima u zupi, te otplati duga za
skolu. Pomocni zupnik mu bijase fra Dominik Coric (1967.-1971.).
Novi župnik fra Marko Kozina
(1969.-1976.) preuredio je svetiste sukladno liturgijskim uputama
II. Vatikanskog sabora. Uveo je hladjenje u dvorani i crkvi. Pod
njegovim vodstvom mladi zupni pomocnici, najprije fra Ante Cuvalo,
pa onda fra Ivan Bradvica i fra Leon Galic, unijeli su nov zamah u
duhovnu i kulturnu skrb, osobito za novodosle hrvatske zupljane.
Tako je na blagdan sv. Blaza 3. veljace 1973. otvorena
"Hrvatska djecja skola Kardinal Alojzije Stepinac".
Upisalo se odmah 40 djece. Škola se održavala subotom od 10 do 12
sati u školskim prostorijama. Učili su hrvatski, povijest,
zemljopis, vjeronauk, hrvatske pjesme i plesove. Nakon fra Ivana
Bradvice, njegovo je djelo nastavio fra Leon (od 1975.).
Fra Marko je ostao na zupi do
1976., kad je kao novoizabrani kustos hrvatskih franjevaca
preuzeo sluzbu poglavara
franjevacke zajednice, a u sv. Jeronimu ga je naslijedio fra Pavo
Maslac (1976.-1979.). Zajedno s pomocnim zupnicima fra Leonom
Galicem i fra Slavkom Soldom (1977.-79.) razvio je pastoralnu
djelatnost otvorena srca i vrata svima, sto su zupljani dobro
osjecali i cijenili pa su se i sami jace ukljucivali u zupne
sluzbe. U 1977. zabiljezen je najveci broj krstenja u zupi (77),
nakon 1931. godine. Ureden je u to vrijeme djecji vrtic i ulaz u
skolu. Hrvatska skola dobila je status model-skole HISAK-a
(Hrvatske izvandomovinske skole Amerike i Kanade), a hrvatski
jezik prvi put je priznat i u gimnazijama grada Chicaga kao
izborni predmet prema ispitnom programu koji je priredio fra
Salvko Soldo.
U srpnju 1979. zupa je dozivjela
novu pastoralnu smjenu. Zupnikom je imenovan fra Anthony Dukich
(1979.-1982.), a pomocnikom fra Ljubo Krasic (1979.-1980.), koji
je vrsio i sluzbu ravnatelja Hrvatskog etnickog instituta. Kao
skladan tim, poduzeli su odmah 1979. obnovu crkve i sestarskog
samostana. Na spomen Branimirove godine (879.-1979.) postavljena
su na crkvi sestera ulazna vrata od masivne hrastovine s hrvatskim
krizem. Takoder je i HISAK-ova model-skola djelovala vrlo
uspjesno.
U prosincu 1979. pokrenut je bio u
zupi sv. Jerke i radio program "Glas hrvatskih zupa i
kulturnih ustanova", kojemu jeurednik bio fra Ljubo, a
zamjenik urednika o. Ivo Plenkovic. Ukljucene su bile sve cetiri
hrvatske zupe, a isto tako i druge hrvatske ustanove u Chicagu.
Nakon fra Ljubina premjestaja za pomocnog zupnika dosao je fra
Jozo Cuic (1980.-1982.), fratar s posebnom ljubavlju za teolosku
knjigu i karizmom za stare i bolesne. Kako se ni on ni drugi nitko
nije prihvatio vodenja radio programa, on se uskoro ugasio.
God. 1982. fra Anthony je bio
premjesten u Ambridge, a zupnikom sv. Jerke postade fra Jerome
Kucan (1982.-1985.). Uvijek revan, tocan i svugdje nazocan, on je
nastavio s potrebnim obnovama. Iste godine mu je za pomocnika
dosao fra Hrvoslav Ban (1982.-1992.), koji se posebno brinuo za
hrvatsku skolu i organiziranje priredbi za Bozic i Majcin dan. Uz
rad u zupi i hrvatskoj skoli on je vise godina uredjivao i
Hrvatski katolički glasnik (1986.-1992.) i Hrvatski kalendar
(1987.-1992.). God. 1985. izdana je "Spomen knjiga Alojziju
kardinalu Stepincu u njegovoj godini 1985.", koju su
priredili fra Hrvoslav, ucitelji i odbor Hrvatske škole Kardinal
Stepinac.
U
lipnju 1985. župnikom je imenovan mladi franjevac fra Mate Ruyechan
(1985.-1995.), blizak mladima i široko otvorena srca prema svima.
On je zajedno sa svojim pomoćnikom fra Hrvoslavom, časnim sestrama
i župljanima pripremio proslavu 75. obljetnice zupe (1987.). Tim
povodom izdana je i spomen knjiga s veoma kvalitetnim slikovnim
prilozima iz ranih godina zivota zupe. Nakon fra Hrvoslavova odlaska
u Hrvatsku (1992.) zupni su pomocnici bili: fra Veselko Kvesic
(1992.), fra Miro Grubisic (1993.-1994.), fra Marko Kozina (1994.-1996.).
Nakon sto je fra Mate premjesten u Sharon, zupnikom je u sv. Jeronimu
imenovan fra Zvonimir Kutlesa (1995.-1997.). On je po dolasku
u zupu unio svoje veliko iskustvo u obnovi zupnih prostorija sukladno
radnim i zdravstvenim potrebama onih koji tu rade i zive.
Od 1996. pomocnim zupnikom je
postao mladi magistar teologije fra Jozo Grbeš, fratar velike
radne energije i jezgrovite propovijedi. God. 1997. novim župnikom
sv. Jeronima imenovan je fra Jozo Grubišić. Dvojicu fra Joza i
cijelu zupu cekao je veliki posao obnove crkve. Planovi su
dogotovljeni i od biskupije odobreni, a radovi su vrijedni 295.000
dolara. Konacno je 1998. potpuno dogotovljeno pročelje crkve, koje
je zasjalo novim svjetlom, jer je namjesto trošne cigle postavljen
bijeli mramorni kamen. Takodjer je obnovljen i trošni crkveni
zvonik.
U 1997. župa je imala 1050 obitelji
ili samaca na adresaru, 600 sa župnim omotnicama. U 1997/98. župnu
školu pohađalo je 168 učenika u 8 razreda, a u hrvatskoj školi
Kardinal Stepinac bilo je 50 ucenika i 5 ucitelja. Ravnatelj je
hrvatske skole fra Jozo Grbeš, a predsjednik odbora za 1998/99 g.
Duško Kraljević. U župnoj školi jos djeluju dvije sestre
Klanjateljice krvi Kristove, ali je ravnateljica civilna osoba.
Osim brojnih pokrajinskih i mjesnih udruga koje su tradicionalno
vezane uz sv. Jeronima na Princetonu, u župi djeluje i osam
crkvenih društava: Društvo Imena Isusova, St. Jerome's Auxiliary,
Oltarsko i kruničarsko drustvo, Marijino društvo, Kolo skupina i
tamburica "Kardinal Stepinac", Catholic War Veterans i
dva župna zbora koji pjevaju pod misama, jedan pod ravnanjem gosp.
Josipa Cepurana i drugi gđice Mary Ellen Ratkovic. Župni bulletin
izlazi tjedno na engleskom i hrvatskom jeziku.
Župa sv. Jeronima izdala je više
spomen-knjiga povodom raznih godišnjica župe i škole, te gotovo
redovno izdavala godišnja izvješća u formi knjižica na 48 do 96
stranica. Ponajbolje uredjena i najbogatija sadržajem i slikovnim
prilozima bila je "Spomen knjiga 20-godišnjice", koju je
priredio fra Blaž Jerković 1932. godine.
TOP
HOME
